"Od kuda zapravo početi, kako objasniti moj životni put a samim time i ovaj sportski.

Život mi je od 5. godine starosti naglo postao izazov. Životne tuge, probleme, sve sam lakše podnosila uz obaveze: treniranje, učenje- to su bili moji ispušni ventili. Nisam se nikada bavila profesionalno sportom, ali od srednje škole se nečim bavim: rukomet, trčkaranje, fitnes…

Na fakultetu su mi pauze od učenja bile trčanje, aerobik, teretana. Nisam mogla zamisliti da mi prođe više dana, a da nisam u pokretu. Pokret je za mene nešto bez čega ništa nema smisla. Nekada kada promatram zdrave ljude koji nisu spremni šetati, čučnuti, potrčati mislim si kako je to moguće, kako mogu bez toga uopće živjeti. Nismo svi isti i nemamo iste životne vizije, ali kako god pokret je nešto što je prirodno, nešto što nam je dato i nešto što trebamo održavati.

U trudnoći sam vježbala, odmah nakon poroda sam vježbala, ali budimo realni nije to samo zbog tijela, to je jako puno i zbog glave. Moja glava ima mir kada se fizički umorim.

S 35 godina sam se zaljubila u treninge snage CrossFit i ostala u tome 4 godine. Bilo su to divna druženja, dobri treninzi, natjecanja na treninzima koji su za mene uvijek bili veliki izazov koji sam obožavala. Ja sam od onih koji se natječu ne samo s drugima već i sama sa sobom, uvijek želim vidjeti koliko mogu. Možda je to samo potreba da nešto dokažem sebi, drugima ili sam samo takva „luda“ glava.

Kroz te treninge sam počela i trčati do 10 km. Sjećam se te sreće kada sam 10 km otrčala za 1:05 h, a na treningu sam jedva 1:20 h. Uvijek sam uživala u trčanju.

Grawe noćna utrka je za mene bila nešto najljepše na kraju ljeta - 10 km, ja, nasip, hrpa veselih ljudi, svjetleće narukvice. Sjećam se momenata kada bi trčala i toliko bi me obuzeo osjećaj sreće i zahvalnosti da bi dio utrke plakala i smijala se u isto vrijeme.

Treninzi i ekipa su se polako raspadali i CrossFit je ostao negdje iza mene. Dalje sam trčkarala, vježbala ali ne tako kao prije.

Došla je godina kada sam sve manje trenirala, bez motivacije, puno sam se družila, izlazila i mislila da me to ispunjava.

Samo sam se jedno jutro probudila, sjećam se, bio je to 8. mjesec i shvatila da zapravo nisam ispunjena, nemam neke fizičke izazove i da želim promjenu. Rekla sam svom mužu da ja u 10. mjesecu idem na polumaraton u Ljubljanu, nazvala svog starog trenera da mi nešto složi da ga uspijem otrčati. Kada sam ga nazvala rekao je da baš nemamo vremena, ali idemo probati. Trenirala sam iako sam imala i obranu specijalističkog, turbulencije u društvenom životu, svašta nešto ali sam sve nekako uspjela.

Došao je moj prvi polumaraton i velika uzbuđenje i sreća. Bila sam jako sretna što idem, ali toliko nesigurna i uplašena (strašno). Atmosfera je bila divna, ja sam trčala, glava me ubijala, misli su me ubijale, jedva sam trčala od hrpe negativnih misli, ali nisam odustajala.

Istrčala sam svoj prvi polu maraton s vremenom 2:15 h. Ulazak u cilj za mene je bio toliko emotivan da sam plakala i plakala i plakala. Neopisiv je taj osjećaj kada pobijediš samog sebe.

Sreća, tuga sve mi se ispreplelo i neopisiva sreća kada te u cilju dočekaju tvoj muž i djeca, neopisivo.

Došla je zima i ja sam trčala, ali opet to nije bilo onako kako sam željela. Željela sam napredak, brzinu, sigurnost, koju nisam imala. Želim trčati i osjećati se da to mogu, želim ići opet na polumaraton ali jača i bolja.

Shvatila sam da se moram učlaniti u neki klub, ne mogu više sama, a trener nije više mogao raditi sa mnom. Između ostalog nisam više željela biti sama u tome, željela sam društvo. Dojadila mi je samoća i trebala sam poticaj za više, bolje. Probala sam se učlaniti u neke Zg atletske klubove, ali nije to bilo to.

Jednu večer kada sam čekala svoju kćer na treningu atletike vidjela sam da dolaze neki stariji ljudi na trening, rekreativci. Da to je AK Agram i imaju treninge za rekreativce. Trenerica je rekla da slobodno dođem da vidim kako sve funkcionira. Došla sam na prvi trening i ono što mi se jako svidjelo, pitala me što sam do sada otrčala i dala mi zadatak da napišem koji mi je cilj. Uh što volim imati cilj…

Rekla sam da želim otrčati polu maraton za 2 h, da imam pace ispod 6. Trenirali smo za polumaraton u Beču. Bilo je naporno, nekada bi odustajala od treninga, nekada nisam mogla spavati od umora, ali ta trenerica ona je čudo. Koliko ona nas motivira, koliko nam daje vjere u sebe, odlična ekipa je tu da ti da snage i uspjela sam. Drugi polumaraton je prošao divno, osjećaj je bio neopisiv, snaga odlična, misli samo pozitivne, TO JE TO. Otrčala sam za 2:03 minute, pace 5:50 i sama sam sebi rekla uspjela sam i to, BRAVOOO. Hvala Ivona, hvala AK Agram za svu podršku i trud oko nas svih. Sada trčim sve lakše, bolje, jača sam, glava je top i idemo dalje, samo je nebo granica.

Zašto sam zapravo odlučila ostati u trčanju?

Trčanje mi toliko odmori glavu, smiri misli, stvori pozitivan osjećaj koji prožima cijelo moje tijelo, jednostavno želim živjeti s tim mirom i pozitivom u glavi. Sada sam u razdoblju perimenopauze kada misli nekada nemaju kontrolu, tijelo nekada ni sama ne razumijem, ali trčanje sve stavi na svoje mjesto."