"Iako sam od djetinjstva uživala u svakakvim sportskim aktivnostima, nikad nisam trenirala nikakav sport. Kako su godine prolazile, pomalo sam već mislila da sport nije za mene, mislila sam kasno je, sportom se trebalo davno početi baviti, nije toliko ni bitan, prioriteti su uvijek bili negdje drugdje, a nikad nisam srela nekoga/nešto što bi me u tom smislu ozbiljno inspiriralo.

Stvari su se okrenule tek u drugoj polovici dvadesetih. Isprobala sam jedan sport, pa drugi, treći, i shvatila da sport ipak je i za mene, kao i za svakog drugog tko je voljan. 

Trčanje mi je oduvijek bilo privlačno - znala sam tu i tamo nešto otrčati, ali bilo je neredovito, koljeno mi je bilo sklono ozljedi i nije bilo nekog napretka. Srećom, riječ da postoji škola trčanja doputovala je do mene i odmah sam se prijavila.

Treninzi su bili raznoliki i nikad nije bilo dosadno, a iako nas je bilo sa svakakvim predispozicijama, trenerica je pratila i planirala svačiji individualni napredak. Pratila je ozljede koje bi nastale putem i gurala naprijed dok se ne bi izvukli iz toga.

Posebno me motiviralo to što je trenerica vidjela neki potencijal u meni i uzimala me za ozbiljno. Njezino bodrenje i optimizam bili su neizostavno gorivo, vjerujem, za svakog od nas tamo. Redovito smo se zato svi pojavljivali na stazi i na hladne kišne večeri, drhteći pod kapuljačama dok ne počne trening.

Obuzeo bi me osjećaj slobode kad sam vidjela koliko brzo i daleko me je vlastito tijelo sposobno nositi, i da uz trening može sve bolje. Znala sam se nekad osjećati kao da imam motor u stražnjici, navijena i spremna na trk. U samo godinu dana treniranja postigla sam više nego što sam mislila da je moguće - na prijedlog trenerice okušala sam se na utrci od 10 km i otrčala ju za 50 minuta, što mi i danas izmami osmijeh na lice.

Preporučila bih školu svakome kome se trčanje čini kao nešto što bi mu se moglo svidjeti. Ako je već došao ovako daleko da ovo čita – još treba samo nazvati broj."